AKTUALNO :: Zupa-rukavac

Dating > AKTUALNO :: Zupa-rukavac

Click here: ※ AKTUALNO :: Zupa-rukavac ※ ♥ AKTUALNO :: Zupa-rukavac

Josip, nakon početna dvoumljenja, poučen u snu od anđela Božjega, uzeo k sebi Mariju i dijete koje je nosila pod svojim srcem i posve se stavio njima, a preko njih Bogu, na raspolaganje. U proslavu su posebno bile uključene Prva riječka i Sušačka gimnazija, Sveučilišna biblioteka i Teologija u Rijeci, tj. Naprotiv, on ima izravno iskustvo siromaštva, a ipak ga pretvara u pjesmu hvale i zahvaljivanja Gospodinu.

Sposobnost dana čovjeku da može kontemplirati Božje lice znak je njegova prijateljstva, njegove blizine i njegova spasenja. A o Božjim je kriterijima za izbor ljudi sv. Ta su zla drevna koliko i čovjek, ali su također grijesi čije posljedice trpe mnogi nevini, što dovodi do dramatičnih društvenih posljedica. Isus je jačao duhom, napredovao u mudrosti i milost je Božja obilovala u njemu. U tom slučaju, kad se razlegne vapaj siromaha, reakcija je neprimjerena i nismo u mogućnosti suosjećati s njihovim stanjem. U vremenu izgradnje naše katedrale ulogu katedralnih škola već su bile preuzele razne škole i učilišta što su ih osnivale i vodile svjetovne vlasti ili razni crkveni redovi, u našem slučaju isusovci. Ali i u tim novim okolnostima zadržala se čvrsta povezanost tako osnovanih ustanova s Crkvom i crkvama, o čemu upravo svjedoči prvotna namjena naše katedrale koja je, što je već istaknuto, izgrađena za potrebe akademske zajednice, tj. No što je u očima svijeta beznačajno, ne mora biti i u Božjim očima. Ali, za razliku od Betlehema i Jeruzalema, Nazaret u Isusovo vrijeme nije bio na osobitu glasu. Ona je sav svoj život izrekla u tim riječima i iza njih je staja jednako u Nazaretu, kao i u Betlehemu i u Jeruzalemu te na Golgoti pod križem na kojemu je Isus, njezin sin, u groznim mukama umirao.

Nadahnjujemo se vjerom i imperativom ljubavi, ali znamo prepoznati i druge oblike pomoći i solidarnosti koji se, djelomično, odlikuju istim ciljevima, ne zanemarujući pritom ono što nam je vlastito, a to je voditi sve Bogu i svetosti. A blaženi je papa Urban V. Poručuje nam se, prije svega, da Gospodin sluša siromahe koji uzdižu svoj vapaj njemu i da je dobar prema onima koji, srca shrvana žalošću, usamljenošću i isključenošću, u njemu traže utočište.

SAKRAMENTI - On sluša one koji su progonjeni u ime lažne pravde, potlačeni politikama nedostojnima tog imena i zastrašivani nasiljem. A blaženi je papa Urban V.

Piscu tih redaka nije tuđa ta patnja. Naprotiv, on ima izravno iskustvo siromaštva, a ipak ga pretvara u pjesmu hvale i zahvaljivanja Gospodinu. Ovaj Psalam omogućuje i nama, uronjenima u tolike oblike siromaštva, da shvatimo tko su pravi siromasi na koje smo pozvani upraviti svoj pogled kako bi čuli njihov vapaj i prepoznali njihove potrebe. Poručuje nam se, prije svega, da Gospodin sluša siromahe koji uzdižu svoj vapaj njemu i da je dobar prema onima koji, srca shrvana žalošću, usamljenošću i isključenošću, u njemu traže utočište. Gospodin sluša one čije je dostojanstvo pogaženo a, usprkos tome, imaju snage uzdići svoj pogled k nebu da prime svjetlost i utjehu. On sluša one koji su progonjeni u ime lažne pravde, potlačeni politikama nedostojnima tog imena i zastrašivani nasiljem. Pa ipak, oni znaju da imaju u Bogu svojega Spasitelja. Ono što izlazi na vidjelo iz ove molitve je prije svega osjećaj napuštenosti i povjerenja u Oca koji sluša i prihvaća. To je iskustvo jedinstveno i po mnogočemu nezasluženo i nemoguće do kraja izraziti, a ipak osjećamo želju da ga drugima prenesemo, prije svega onima koji su kao psalmist siromašni, odbačeni i marginalizirani. Nitko se ne smije osjetiti isključenim iz Očeve ljubavi, osobito u svijetu koji često stavlja bogatstvo kao primarni cilj i navodi čovjeka da se zatvara u sebe samog. U Psalmu 34 koriste se tri glagola koji opisuju stav siromašnog čovjeka i njegov odnos s Bogom. Stanje siromaštva ne može se izraziti jednom riječju, već postaje vapaj koji prodire kroz nebesa i dopire do Boga. Što siromahov vapaj izražava ako ne njegovu patnju i samoću, njegov očaj i nadu? Možemo se zapitati: kako to da vapaj koji se uzdiže sve do Božjeg lica ne uspijeva doprijeti do naših ušiju i ostavlja nas ravnodušnima i neosjetljivima? Na dan kao što je ovaj pozvani smo izvršiti ozbiljan ispit savjesti kako bismo razumjeli jesmo li uistinu sposobni čuti siromahe. Ono što nam je potrebno da prepoznamo njihov glas je tišina slušanja. Ako mi sami previše govorimo, nećemo ih uspjeti čuti. Bojim se da često mnoge inicijative, premda hvalevrijedne i nužne, više imaju za cilj da se svidimo sebi samima nego da doista čujemo vapaj siromaha. U tom slučaju, kad se razlegne vapaj siromaha, reakcija je neprimjerena i nismo u mogućnosti suosjećati s njihovim stanjem. Toliko smo zarobljeni u kulturi koja nas obvezuje da se divimo svom liku u zrcalu i previše sebi ugađamo da smatramo da je gesta altruizma dovoljna da sebe zadovoljimo, a da se izravno ne kompromitiramo. Gospodin, kaže psalmist, ne samo da čuje vapaj siromaha, već i odgovara. Njegov odgovor, kao što potvrđuje čitava povijest spasenja, je dioništvo, ispunjeno ljubavlju, u stanju siromašnih. Bilo je tako kad je Abraham izrazio Bogu želju za potomstvom, iako su on i njegova žena Sara bili u poodmaklim godinama i nisu imali djece usp. Dogodilo se to i kada je Mojsiju, preko gorućega grma koji nije izgarao, objavljeno Božje ime i poslanje da oslobodi narod iz Egipta usp. I taj je odgovor potvrđivan tijekom čitava putovanja Izraelskog naroda u pustinji: kada su ga morili glad i žeđ usp. Izl 16, 1-6; 17, 1-7 i kad je zapao u najveću bijedu, to jest nevjernost savezu i idolopoklonstvo usp. Božji odgovor siromahu uvijek je spasonosni zahvat koji ima za cilj ozdravljenje rana na tijelu i duši, vraćanje pravde i pružanje pomoći siromahu da započne živjeti dostojanstvenim životom. Božji odgovor također je apel kako bi svi koji vjeruju u njega mogli činiti isto u svojim ljudskim granicama. Svjetski dan siromaha želi biti mali odgovor koji čitava Crkva diljem svijeta upućuje svima onima koji su pogođeni nekom vrstom siromaštva i siromasima u svim krajevima da ne misle da je njihov vapaj ostao neuslišan. Vjerojatno je to poput kapi vode u pustinji siromaštva; ipak to može biti znak zajedništva za one koji su u potrebi, da bi mogli osjetiti aktivnu prisutnost brata ili sestre. Siromasi ne trebaju da mi to činimo preko drugih, već da se osobno uključimo kao oni koji čuju njihov vapaj. Siromah iz Biblije živi sa sigurnošću da Bog intervenira u njihovu korist da bi im vratio izgubljeno dostojanstvo. Siromaštvo nije nastalo samo od sebe, već je plod egoizma, oholosti, gramzivosti i nepravde. Ta su zla drevna koliko i čovjek, ali su također grijesi čije posljedice trpe mnogi nevini, što dovodi do dramatičnih društvenih posljedica. Božje oslobađajuće djelo je čin spasenja prema onima koji su mu iskazali svoju žalost i tjeskobu. Okove se siromaštva razbija snagom Božjeg zahvata. Sposobnost dana čovjeku da može kontemplirati Božje lice znak je njegova prijateljstva, njegove blizine i njegova spasenja. Ps 91, 3 , izbaviti ga iz zamke postavljene na njegovu putu, kako bi njegov korak bio hitar i lak a njegov pogled na život ispunjen spokojem. Božje spasenje poprima oblik ruke koja se pruža siromahu, koja nudi gostoprimstvo, pruža zaštitu i omogućuje mu da iskusi prijateljstvo koje mu je potrebno. Polazeći od ove konkretne i opipljive blizine započinje istinski put oslobođenja. Obuzme me ganuće kad vidim kako se mnogi siromašni poistovjećuju s Bartimejem iz Markova Evanđelja usp. Ovaj tekst iz Evanđelja zorno pokazuje ono što se u Psalmu najavljuje kao obećanje. Bartimej je siromah lišen temeljnih sposobnosti kao što su vid i sposobnost da se uzdržava svojim radom. Koliki putovi i danas dovode do raznih oblika nesigurnosti! Nedostatak temeljnih sredstava za život, marginaliziranost kad osoba više nije u punoj radnoj snazi, razni oblici društvenog ropstva, usprkos napredcima koje je postiglo čovječanstvo... Koliki siromasi danas poput Bartimeja sjede kraj ceste i traže smisao svog postojanja! Koliki se pitaju zašto su se našli na dnu i kako od toga stanja pobjeći! Nažalost, često se događa suprotno: siromasima se upućuju riječi prijekora i poziva ih se da šute i trpe. Ti su glasovi neskladni, često uvjetovani strahom od siromaha, koje se smatra ne samo siromašnima nego i ljudima koji donose nesigurnost i nestabilnost, odvojenima od svakodnevnih navika i, prema tome, osobama koje treba odbaciti i skloniti od očiju javnosti. Teži se tome da se stvori distancu između njih i nas, ne shvaćajući da se time udaljavamo od Gospodina Isusa, koji ne odbacuje siromahe, nego ih poziva sebi i tješi ih. Djela poput ovih omogućuju oproštenje grijeha usp. Siromasi su prvi kojima je dano prepoznati Božju prisutnost i svjedočiti njegovu blizinu u vlastitom životu. Bog ostaje vjeran svojem obećanju, ni u tamnoj noći ne uskraćuje toplinu svoje ljubavi i svoje utjehe. No, da bi se nadvladalo mučno stanje siromaštva nužno je da siromasi osjete prisutnost braće i sestara koji se brinu za njih i koji im otvaraju vrata svog srca i života i daju im osjećati se kao prijatelji i članovi obitelji. Znamo da se u Jeruzalemu, nakon žrtvenog obreda, održavala gozba. Upravo je to iskustvo prošle godine obogatilo Prvi svjetski dan siromaha u mnogim biskupijama. Mnogi su našli toplinu doma, radost blagdanskog stola i solidarnost onih koji su blagovali s njima na jednostavan i bratski način. Volio bih da se i ove godine, a i ubuduće, ovaj Dan slavi u duhu radosti zbog ponovno otkrivene sposobnosti za zajedništvo. Nebrojene su inicijative koje kršćanska zajednica poduzima kako bi pokazala znak blizine i utjehe pred mnogim oblicima siromaštva koje imamo priliku vidjeti. Često suradnja s drugim stvarnostima, koja nije potaknuta vjerom već ljudskom solidarnošću, omogućuju pružiti pomoć koju sami ne bismo mogli realizirati. Prepoznavanje da je u golemom svijetu siromaštva naša sposobnost djelovanja ograničena, slaba i nedostatna dovodi nas do toga da pružamo ruke prema drugima, kako bi se uzajamnom suradnjom mogao na djelotvorniji način postići cilj. Nadahnjujemo se vjerom i imperativom ljubavi, ali znamo prepoznati i druge oblike pomoći i solidarnosti koji se, djelomično, odlikuju istim ciljevima, ne zanemarujući pritom ono što nam je vlastito, a to je voditi sve Bogu i svetosti. Dijalog između različitih oblika iskustava i poniznost u pružanju naše suradnje, ne tražeći da mi imamo glavnu ulogu, prikladan je i potpuno evanđeoski odgovor koji možemo dati. U služenju siromašnima nema mjesta borbi za prvo mjesto. Namjesto toga moramo s poniznošću prepoznati da je Duh taj koji traži od nas djela koja su znak Božjeg odgovora i blizine. Kad pronađemo način da se približimo siromašnima, znamo da prvo mjesto pripada Njemu, koji je otvorio naše oči i naše srce obraćenju. Siromasi ne trebaju protagoniste, već ljubav koja se zna sakriti i zaboraviti dobro koje je učinila. Pravi protagonisti su Gospodin i siromasi. Onaj koji želi služiti je oruđe u Božjim rukama kojim Bog daje prepoznati svoju prisutnost i spasenje. Apostol iznosi važno opažanje kad primjećuje da su dijelovi tijela koji izgledaju slabiji najpotrebniji usp. Tako, dok Pavao daje zajednici temeljnu pouku o karizmama, on je ujedno uči evanđeoskom stavu prema njezinim najslabijim i najpotrebitijim članovima. Kristovi se učenici moraju kloniti osjećaja prezira ili pijetizma prema siromašnima; oni su, naprotiv, pozvani iskazivati im čast, davati im prvenstvo, uvjereni da su stvarna prisutnost Isusa među nama. Ovdje možemo shvatiti koliko je naš način života dalek načinu na koji živi svijet koji uzvisuje, povodi se i oponaša one koji imaju moć i bogatstvo, dok marginalizira siromašne i smatra ih otpadom i sramotom. Budite istomišljenici među sobom! Riječ nade je prirodni epilog kojem vjera usmjerava. Često su siromašni ti koji dovode u krizu našu ravnodušnost koja je duboko povezana sa shvaćanjem života koji je previše imanentan i povezan sa sadašnjošću. Vapaj siromaha ujedno je vapaj nade kojim očituje sigurnost da će biti oslobođen. Ova se nada temelji na ljubavi Boga koji ne napušta one koji svoje pouzdanje stavljaju u njega usp. Jamči nam veliki posjed. U mjeri u kojoj možemo raspoznati pravo dobro postajemo bogati pred Bogom i mudri pred samima sobom i drugima. Tomu je zaista tako: u mjeri u kojoj uspijevamo davati bogatstvu njegov pravi smisao i značenje rastemo u čovještvu i postajemo sposobni dijeliti. Pozivam braću biskupe, svećenike i osobito đakone, na koje su položene ruke za služenje siromašnima Dj 6, 1-7 , kao i Bogu posvećene osobe i vjernike laike - muškarce i žene - koji u župama, udrugama i crkvenim pokretima čine opipljivim odgovor Crkve na vapaj siromašnih, da žive ovaj Svjetski dan kao poseban trenutak nove evangelizacije. Siromasi nas evangeliziraju, pomažući nam svakodnevno otkrivati ljepotu evanđelja. Nemojmo propustiti ovu milosnu prigodu. Svi smo pozvani osjetiti da smo dužnici prema siromašnima, jer se, kad pružamo ruke jedni drugima, ostvaruje spasenjski susret koji jača našu vjeru, čini našu ljubav djelotvornom i osposobljava našu nadu da i dalje sigurna kroči putom prema Gospodinu koji dolazi. Marije, Majke Milosti, od Časne Nazaretske Kućice. To je blagdan koji se u ovom drevnom Marijinu svetištu na Trsatu, nazvanom Hrvatskim Nazaretom, slavi kao liturgijska svetkovina. Povod za nastanak ovoga svetišta, a to znači i za nastanak ovoga blagdana, bio je čudesan dolazak kućice Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa iz Nazareta na naš Trsat. Svetu su kućicu, prema drevnoj predaji, ovamo donijeli anđeli 10. Početak tradicije o čudesnom prijenosu Svete kućice vezan je uz nadnaravne vizije pustinjaka fra Pavla della Selva iz 1296. Sveta je Katarina Bolonjska u 15. Slične je vizije kasnije imala i bl. Katarina Emmerich koja je živjela od 1774. A blaženi je papa Urban V. Luka i koja se na ovom svetom mjestu časti već 650 godina, što smo prošle godine svečano obilježili. A još se živo sjećamo kada je, prije petnaest godina na blagdan Duhova ovo svetište, u sklopu svojeg trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, pohodio i pred čudotvornim Gospinim likom molio papa Ivan Pavao II. Nazaret ima u povijesti našega spasenja slično mjesto kao Betlehem i Jeruzalem. Ali, za razliku od Betlehema i Jeruzalema, Nazaret u Isusovo vrijeme nije bio na osobitu glasu. Reče mu Natanael: 'Iz Nazareta da može biti što dobro? No što je u očima svijeta beznačajno, ne mora biti i u Božjim očima. U tom smislu Bog kao da se ravnao u izboru mjesta gdje će se začeti i odrasti njegov Jedinorođenac istim kriterijima po kojima izabire i ljude za svoju službu. A o Božjim je kriterijima za izbor ljudi sv. To što je Marija Isusa rodila u Betlehemu, ne umanjuje nimalo značenje činjenice da je Otac nebeski htio da on u njezinu krilu bude začet po Duhu Svetom u neuglednom Nazaretu, po kojemu će ga i suvremenici zvati Nazarećaninom, kako su, prema sv. Mateju, već proroci bili najavili usp. Uostalom, ni u Betlehemu Isus se nije rodio u uvjetima primjerenima za ljudsko rađanje nego izvan grada, u nekom pastirskom skloništu. Doista je iz naše ljudske perspektive neshvatljivo da Bog veledjelo našega spasenja, koje je najavio odmah nakon što su naši praroditelji učinili prvi grijeh i pripremao ga tijekom duge povijesti po prorocima i mnogim čudesnim pothvatima, započinje ostvarivati na tako beznačajnu, gotovo prezrenu mjestu i u uvjetima neprimjerenim za čovjeka. U tom smislu ne možemo ne zastati i ne zamisliti se nad činjenicom da je Božji Sin po Duhu Svetom začet u neuglednom Nazaretu, rođen izvan grada Betlehema u pastirskome skloništu i umro razapet na križu između dvaju razbojnika izvan grada Jeruzalema. Ali to nas, braćo i sestre, ne oslobađa od trajnog nastojanja oko usklađivanja svojih putova i svojega shvaćanja s Božjim putovima i njegovim shvaćanjima čovjeka, njegove slobode i poziva. Isto je ponovio i u Getsemanskom vrtu, neposredno prije nego što će biti izdan, uhićen i osuđen na smrt razapinjanjem. Budući da je Isus bio pravi Bog i pravi čovjek, očito je da je kao svako ljudsko dijete odrastao i sazrijevao u svemu, pa tako i u poslušnosti Bogu. Poput Marije, i sv. Josip, njezin zaručnik, također je svoje misli i planove potpuno uskladio s Božjom voljom te je, nakon što mu je anđeo u snu objavio da je dijete koje Marija nosi začeto po Duhu Svetom, odustao od nakane da je otpusti. O tome kod sv. I nije je samo uzeo k sebi, da živi pod njegovim krovom, nego se od tada potpuno samozatajno brinuo za nju i dijete koje je trebala roditi. Ali i kasnije, kad je rodila Isusa, bio je njoj i djetetu samozatajni čuvar i hranitelj. Tako je Isus kao dijete odrastao pod budnim okom svoje Majke Marije i svoga poočima Josipa, koji su svoje misli i putove uskladili s Božjim mislima i s Božjom voljom. U tom ozračju Isus je, kako je zapisao sv. U tom smislu i mi imamo u Isusu, Mariji i Josipu, tj. Oni su nam, svako pojedinačno i svi troje zajedno, učitelji i uzori u tome kako svoju volju suobličiti Božjoj volji i ujediniti je s njome. Predmet je tih spoznaja i toga znanja prenošenje načina kako upoznati volju Božju u svom životu i kako je prihvatiti tako da naša volja i Božja postanu jedna volja, kao što je to bio slučaj kod svakog od njih. O Isusu smo već rekli kako je svoju volju potpuno uskladio s voljom svog nebeskog Oca, i to nije bilo samo u Getsemanskom vrtu prije muke i smrti. Naprotiv, on je za vrijeme čitavoga svoga života tražio i slijedio volju svoga Oca. Za Mariju, Isusovu majku, vrijedi isto. Kao i njezin Sin, i ona je smisao svoga života vidjela i našla u prihvaćanju i izvršavanju volje Božje. Ona je sav svoj život izrekla u tim riječima i iza njih je staja jednako u Nazaretu, kao i u Betlehemu i u Jeruzalemu te na Golgoti pod križem na kojemu je Isus, njezin sin, u groznim mukama umirao. A vidjeli smo kako je i sv. Josip, nakon početna dvoumljenja, poučen u snu od anđela Božjega, uzeo k sebi Mariju i dijete koje je nosila pod svojim srcem i posve se stavio njima, a preko njih Bogu, na raspolaganje. Od tada je njegova volja bila u potpunosti poistovjećena s Božjom voljom. Možemo reći da je njegovo životno pravilo bilo isto kao sv. Krist treba da raste, a ja da se umanjujem. Josip na taj način ne samo razmišljao nego i postupao, služeći posve samozatajno Mariji i Isusu. S tom svrhom upoznajmo nekoliko njezinih više ili manje utemeljenih pretpostavki o njihovu zajedničkom životu u Nazaretu. Božji blagoslov vladao je u njihovu mirnom životu. Vrijeme su provodili u radu i molitvi, koja je posvećivala sav njihov rad. Pravedni Josip nije se odlikovao bogatstvom i veličinom svojih predaka, od kojih su mnogi bili kraljevi i proroci, ali je od najboljih između njih naslijedio riznicu kreposti. Po predaji svetih otaca, Djevica Marija je znala iz čitanja božanskih i proročkih knjiga da se približilo vrijeme dolaska obećanog Mesije i da se Danijelove sedmice približavaju kraju. Puno je puta čitala Izaijino proroštvo: 'Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog! Njezina je duša gorjela ljubavlju ne samo prema Mesiji nego i prema Djevici predodređenoj da bude njegovom majkom. Sa suzama je opetovano molila da bi joj Bog udijelio čast vidjeti majku obećanog Mesije i služiti joj, makar kao njezina posljednja ropkinja. Izabrana iz svih pokoljenja, sveta tijelom i duhom, ona je primila u svoju osobu sve dragocjene milosti. Arkanđelov pozdrav: 'Raduj se, milosti puna! Gospodin s tobom' poništio je presudu koja je osudila svijet na prokletstvo, i dao čovječanstvu pravo da se raduje. Tu je Djevica Marija sa svojim božanskim sinom i pravednim zaručnikom Josipom provodila svoj život u dubokoj neizvjesnosti do tridesete godine života Gospodina Isusa. Tiho je i mirno tekao njihov život u molitvi i radu. Isus je jačao duhom, napredovao u mudrosti i milost je Božja obilovala u njemu. Po tadašnjim društvenim pravilima otac je bio dužan blago se ophoditi sa sinom do dvanaeste godine njegova uzrasta i tijekom tog vremena uvoditi ga u život. I Josip je bio tako brižljiv Isusov skrbnik da je sama Bogomajka svoga ostarjela zaručnika nazivala ocem svoga sina. Prisjetimo se da je slično zabilježio i sv. Ta uloga može biti dobra i loša, ovisno o tome o čemu maštamo, odnosno na što nas naša mašta potiče. Znamo također da bez mašte ne bi bilo ni napretka u znanosti, ni umjetničkog stvaralaštva, kao ni tolikih dobrih djela. Mnoge je istraživače i znanstvenike upravo njihova mašta potaknula da se posvete istraživanju pojava oko sebe, što ih je na koncu dovelo do otkrića njihovih zakona i na temelju toga do novih izuma. Neka i nas naša mašta, kao pobožnu spisateljicu Snessorevu, neprestano potiče na zanimanje za Sv. Neka u tom smislu sveta nazaretska kućica i njezini stanovnici tako razbude našu maštu da nas ona neprestano potiče na sve dublje upoznavanje njihova života, a sve to s ciljem da u svjetlu njihova primjera i uz njihovu pomoć i mi postignemo konačan cilj svoga života, a cilj je vječni život u Bogu.